Koncert Balaševića... Lomi se u meni puno toga. Ovo je bio treći koncert na kojem sam bila, i vrlo vjerovatno i posljednji, mojom voljom (i muževom, on je definitivno tako odlučio). Ne mogu objasniti šta je pošlo po krivom, ni šta je uopće bilo tako loše u svemu, ali da nešto jest, to je sigurno.
Došli smo na vrijeme, imali sasvim ok mjesto, i onda nakon nekih sat i pol počela me hvatati mučnina, nestajalo mi je zrak, imala sam osjećaj da će mi srce iskočiti, i na kraju da ću početi povraćati. Onakva gužva i onakvi uvjeti nisu za normalne osobe. Trpila sam jedno vrijeme i onda odustala. Spašavajući se komplikacija koje bi izazvala nesvjestica izašli smo vani, i odlučili da idemo kući. Razlog? Pored navedenih neuvjeta (za koje organizatorima želim mnogo mnogo lošeg u njihovom poslovanju) i publike koja je hodala cijelo vrijeme, nešto je još bilo pomalo isprazno. Doček gradonačelnika i dijela čelnika dan ranije i pompa oko toga koji se nikako ne uklapaju u sliku i stil Balaševića, ili monolozi između pjesama koji su već ispričani na nekom prijašnjem koncertu, ili izlizanost prosidbe (žao mi je, nije mi romantično, više je egocentrično, pomalo izlizano, viđeno na njegovim koncertima više puta) ne znam. Znam samo da sam plakala od Sarajeva do kuće, i imala osjećaj da je jedan dio mene umro tu večer.
Pokušala sam spasiti sutri dan, slušala pjesme, da, to je i dalje to, ali koncerte više ne želim, gurati se sa djecom koja znaju samo refrene Vase i Jesen stiže, koji ne prestaju pričati ostatak vremena, hodati, smetati. Shvaćam da je to možda slijedeća generacija publike, ali ja nemam više živaca za to. Neke pjesme su svetinja, Crni labud je zaslužan što sam s mužem, Naposletku je najposebnija od svih, Uspavanka za dečaka nas rasplače svaki put, i milijun drugih razloga vezanih za te pjesme koje ne mogu i ne želim djeliti sa punom Zetrom. U Balaševiću se ipak najbolje uživa u kazalištu, sa maksimalno sto najvjernijih štovatelja lika i djela panonskog mornara ili još bolje kući, u toplom, u muževom zagrljaju.
