src="http://s05.flagcounter.com/count/89vj/bg=FFFFFF/txt=000000/border=CCCCCC/columns=2/maxflags=12/viewers=0/labels=0/" alt="free counters" border="0">

Otvori blog     

naposletku

... neka mi to ne uzme Nebo za zlo, al' ti si jedino čemu se molim...

18.05.2012.

/////////

Moji mama i tata imaju nas četvero, u široj obitelji je od troje djece i više, i meni je to predivno. Slažemo se nekad više, nekad manje, ali u svakom trenutku znam da se imam na koga osloniti. Mama bratovog prijatelja je čudna žena, to svi znamo, i prihvaćamo koliko možemo, ali ako još jednom čujem da je "on jedinac i zbog toga posebniji" i "jedinac pa ga više voli" počet ću vrištati. Ljubav moje mame prema bilo kojem od nas četvero se ne može mjeriti, kao ni ljubav bilo koje majke prema svom djetetu, i otkud joj onda pravo da dođe mojoj mami i kaže da svoje dijete više voli jer je jedinac nego ona bilo koje od nas. Zar je moguće da je toliko glupa pa da misli da je ljubav konstantna veličina koja se onda dijeli na broj ljudi pa da svako dobije djelić? Ljudska glupost je nevjerovatna!

19.04.2012.

/////

Kada zbog toga večeramo u 23:30...

Kada zbog toga moram jutros ranije ustati i kupati se i peglati i pospremiti jer danas imamo goste poslije posla, a sve sam to namjeravala sinoć...

Kada zbog toga ne želimo zaspati jer nam je žao da večer završi...

Kada cijela večer prođe u priči...

Kada znam da nakon 9 godina koje smo skupa još uvijek imamo više tema nego vremena...

....e tada sam ja jedna sretna biljka, i ni jutrošnja kiša ni posao mi ne mogu smetati i spriječiti da se smiješkam cijelo vrijeme!

27.02.2012.

////

Uspjela sam iznenaditi samu sebe koliko sam u zadnje vrijeme postala teška. Za vikend smo bili kod prijatelja u gostima, i iako su mi nevjerovatno dragi, i djeca su im (bez ikakve skromnosti) iznimna do takvih granica da se bojim kako će se uklopiti u društvo kad budu malo stariji, i iako mi je bilo divno, u nedjelju ujutro sam nevjerovatno poželila svoju kuću, svoj mir i nas dvoje i naš bioritam. Malo me to zbunilo, jer sam u tom trenutku imala osjećaj da mi je bar 70 godina i da se ponašam kao moja pokojna baka koja nikad nije htjela prenoćiti izvan svoje kuće.
27.01.2012.

///////////

Nikad u životu nisam bila sportski tip, nikad nisam ništa trenirala, igrala, niti me zanimalo; tjelesno bih u školi uglavnom presjedila ako bi ikako bilo moguće, a na utakmice sam krenula tek kad sam počela hodati sa svojim dragim, i tad razmišljala samo da hoće što prije završiti. Utakmice su mi dosadne, od nogometa do košarke, pa do skijanja, sve, ali sa jednim izuzetkom. Utakmice rukometa kad igra reprezantacija su ipak nešto posebno.

Pozitivna energija, navijači, kockice na dresovima, način na koji se raduju i pjesma koja se ori sa tribina me svaki put natjeraju da drhtim i ponese me. Sta cu, tu sam slaba. Naši momci, Hercegovci, koji igraju u reprezentaciji, želim im sve najbolje. Cijela ekipa neka se večeras pokaže u najboljem svijetlu, i izbori finale, pa ćemo onda dalje. Neka Balić večeras pokaže zašto je najbolji na svijetu! I neka bude što manje divljanja, što manje problema, razbijenih glava, i da se svi sretno vrate kućama od srca želim.

21.11.2011.

///////////

Koncert Balaševića... Lomi se u meni puno toga. Ovo je bio treći koncert na kojem sam bila, i vrlo vjerovatno i posljednji, mojom voljom (i muževom, on je definitivno tako odlučio). Ne mogu objasniti šta je pošlo po krivom, ni šta je uopće bilo tako loše u svemu, ali da nešto jest, to je sigurno.
Došli smo na vrijeme, imali sasvim ok mjesto, i onda nakon nekih sat i pol počela me hvatati mučnina, nestajalo mi je zrak, imala sam osjećaj da će mi srce iskočiti, i na kraju da ću početi povraćati. Onakva gužva i onakvi uvjeti nisu za normalne osobe. Trpila sam jedno vrijeme i onda odustala. Spašavajući se komplikacija koje bi izazvala nesvjestica izašli smo vani, i odlučili da idemo kući. Razlog? Pored navedenih neuvjeta (za koje organizatorima želim mnogo mnogo lošeg u njihovom poslovanju) i publike koja je hodala cijelo vrijeme, nešto je još bilo pomalo isprazno. Doček gradonačelnika i dijela čelnika dan ranije i pompa oko toga koji se nikako ne uklapaju u sliku i stil Balaševića, ili monolozi između pjesama koji su već ispričani na nekom prijašnjem koncertu, ili izlizanost prosidbe (žao mi je, nije mi romantično, više je egocentrično, pomalo izlizano, viđeno na njegovim koncertima više puta) ne znam. Znam samo da sam plakala od Sarajeva do kuće, i imala osjećaj da je jedan dio mene umro tu večer.
Pokušala sam spasiti sutri dan, slušala pjesme, da, to je i dalje to, ali koncerte više ne želim, gurati se sa djecom koja znaju samo refrene Vase i Jesen stiže, koji ne prestaju pričati ostatak vremena, hodati, smetati. Shvaćam da je to možda slijedeća generacija publike, ali ja nemam više živaca za to. Neke pjesme su svetinja, Crni labud je zaslužan što sam s mužem, Naposletku je najposebnija od svih, Uspavanka za dečaka nas rasplače svaki put, i milijun drugih razloga vezanih za te pjesme koje ne mogu i ne želim djeliti sa punom Zetrom. U Balaševiću se ipak najbolje uživa u kazalištu, sa maksimalno sto najvjernijih štovatelja lika i djela panonskog mornara ili još bolje kući, u toplom, u muževom zagrljaju.
18.11.2011.

///////////

S obzirom da je ovo bio jedan od ruznijih tjedana u zadnje vrijeme, neopisivo sam sretna sto mu je konacno dosao kraj. Nakon proslog vikenda kad smo imali goste tri dana za redom, drage ljude, ali ipak, nakon sto sam dobila nakon dana kasnjenja i milijun nadanja koje sam uspjela stvoriti u tom danu (nikako ne mogu da se ne nadam), nakon nevjerovatno napornog radnog tjedna, obveza poslije posla i cinjenice da muza uspijem zagrliti tek par minuta prije spavanja, konacno je dosao petak. Ako bude sve u redu, ovo bi trebao biti jedan strasno lijep dan, Sarajevo i koncert, eto me!

11.11.2011.

////////////////////

I dok se odbrojavaju minute do utakmice, ja odbrojavam vrijeme do slijedećeg petka i Balaševićevog koncerta, i molim se da se nekako zvijezde poslože da uspijem doći do karata za film. Želim ih, jako, jako, jako.

07.11.2011.

//////////

Vikend je opet proletio, dragi ljudi jučer na večeri, djeca koju smo na kraju smirili crtanim filmovima, i povrće koje sam presolila. Ljubičica pokojne bake koju sam dobila na poklon, i koju sam tiho oplakala. Danas na poslu sama, kolege slave, Norah Jones i kiša, raspoređeni zadaci, kad što uraditi. Volim kad sam sama. Iščekivanje kraja radnog dana i povratka kući, Njemu. Mirna sam, i zadovoljna. Život je nekad lijep.

 
P.S. Sretan Bajram svima koji ga slave!
21.10.2011.

////////

Nešto dobro - karte za Balaševića kupljene! Sad ih ljubomorno čuvam da im se nešto ne dogodi, i jedva čekam 18.

Nešto manje dobro - nastavljam sa klomifenom, a ako ne bude ništa ni ovaj mjesec onda idem na hsg (ispitivanje prohodnosti jajovoda). Nadam se da do tog nece doci :(

I nešto naporno - sutrašnja svadba na koju smo pozvani i gdje trebamo biti cijeli dan. Ne ide mi seeeee! A moram. I nemam haljinu, i ne kupuje mi se, i hoću da budem subotu kući. Glupa obitelj!

Ali imam karte za Balaševića!!!!

18.10.2011.

/////////

I opet ništa. Čekanje do idućeg puta. Nisam sigurna šta me više boli ili iritira. Uglavnom, jutro je, a ja jedva čekam kad ću u krevet.


Stariji postovi

<< 05/2012 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

free counters