naposletku

ON je na sluzbenom putu par dana.

JA spavam u prevelikom krevetu i fizicki boli Njegova odsutnost.

Pocnem pisati, po sedamstosedamnaesti put, odustanem, obrisem... Dosadna sam vise sama sebi sa nekim crnjacima, ali...

Stomak me boli, naravno opet, nista od moje princeze ni ovaj mjesec. On se prilicno dobro drzi (ili samo dobro glumi), mislim da pokusava biti jak za nas oboje, ali ja sam u rasulu. Ne zelim ni pomisliti da idemo kroz zivot bez djece. I ne, ne moze ih nista drugo zamijeniti, i ne, ne zelim putovati, niti raditi bilo sta drugo, hocu samo je'no malo cudo sa Njegovim okama. Nije posteno, nismo ovo zasluzili, nije u redu, nije.

Jeste kad bili nemirni, onako iz cista mira, nicim uzrokovano? Ja ne podnosim taj osjecaj. Plasi me. Odjednom mi na pamet pocnu padati razni scenariji, sve jedan gori od drugoga, nesto sto bi se moglo dogoditi Njemu, mami, braci, sestri, tati, nekomu, necemu... Bojim se da je to intuicija i da se upravo u tom trenutku dogadja nesto lose. I onda se pocnem svadjati sama sa sobom, kako mogu tako negativno razmisljati, a tisti ono nesto i dalje. Prodje to, uglavnom bez posljedica, bez negativnosti, bez icega, ali do tad ja otugujem milijun i jednu tugu. Ako ikad dobijem cir na zelucu ili nesto slicno sto je uzrokovano nervozom, pripisujem to kisi, jugu i bezrazloznom nemiru.

Sinoc sam zaspala prije 10, i jutros kad je alarm zazvonio, htjela sam plakati. Stvarno se pocinjem pitati sta mi je, imam osjecaj da bih mogla spavati danima.

Sinoc sam pogledala "Princeza i zaba", Disneyev crtic koji mi se strasno svidio. Moj dragi i ja smo inace ljubitelji crtica, i u glavnom sve sto je izaslo u zadnjih par godina a nije bilo bas previse djecje (Bob Graditelj i slicno) smo pogledali. Teta u videoteci (je li se to jos uvijek moze tako zvati s obzirom da vise ne iznajmljuju video kasete vec prodaju dvd-ove, malo sam tu uvijek zbunjena?) nam ga je preporucila i bas sam joj poslije bila zahvalna. Princeza afro-amerikanka u New Orleansu, princ zabac, fina prica o ljubavi, dosta glazbe, jazza, ma super, topla preporuka svima.

Nakon jake upale sinusa, tri dana bolovanja + vikend, evo me opet na poslu. Ni danas nije bas sjajno, glava jos boli, sinusi isto zezaju, ali nije to nista sto pola sata odmora, u zagrljaju mog Dragog nece rijesiti! Jedva cekam kad cu kuci.

p.s. Danas mi je 25, zvuci tako odraslo, uf. Ma to je ionako samo broj, zar ne, tek me ceka najbolje 

U slijedecih 7 dana moj dragi ima rodjendan, Valentivnovo je i onda moj rodjendan, a ja sam slomljena. Prehlada me dotukla, sinusi su me podsjetili zasto ih ne volim vise i od celulita, nos mi curi, potrosila sam tvornicu maramica i usput uspjela ozuljati nos. U rasulu sam totalnom, a trebala bih razmisljati o poklonima, torti, zabavi, a jednostavno nisam u stanju ni misliti.

U pomoc...

Sinoc sam imala opet neku glupu navalu suza koja nije htjela nikako prestati. Valjda je to do hormona i bolnog podsjetnika da jos necemo imati curicu, pojacano ovaj put njegovim slomom... Stvarno boli gledati ga takvog, uzasno boli.

Danas sam ipak odlucila da cu se osjecati bolje, na veceru nam dolaze njegovi roditelji. Pripremat cu ribu, tako da sada gledam recepte, trazim ideje, zamisljam. Volim kuhati, volim ugostiti, a uz to nekako je puno lakse kad se zabavim necim, nego kad imam previse vremena za razmisljanje.

Danas sam tako nervozna. Nemam volje ni za sto. Sve sto radim je mehanicki pa me panika uhvati sta to ja uopce radim. I nemam volje uopce pricati s ljudima. Danas sam bezvoljna, neraspolozena i opcenito depresivna. Hocu kuci da se pokrijem preko glave, i da me nitko ne dira. Danas mi se samo place. I kad pomislim da je to vjerovatno zato sto cu dobiti, onda mi se place jos i vise.

Ja hocu...